Veseli nas što je MGZ-ovoj izložbi Stadion Maksimir – Sportska arhitektura Vladimira Turine, autorice dr. sc. Hele Vukadin Doronjge, dodijeljena Godišnja nagrada Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za izložbu u 2020. godini.
Kako su naglasili:
“Od tek nekolicine kandidiranih izložbi odlučili smo nagraditi onu iz fundusa Muzeja grada Zagreba, o sportskoj arhitekturi jednog od najznačajnijih hrvatskih arhitekata razdoblja neposredno nakon Drugog svjetskog rata ‒ Vladimira Turine, koja je toplo bila prihvaćena i kod publike. Arhitekt Turina i danas impresionira svojom inženjerskom logikom i slobodom kreativnosti, no unatoč brojnim priznanjima, njegova djela fizički nismo uspjeli sačuvati. Izložba o Maksimirskom stadionu sedamdeset godina nakon podignuća svojevrstan je rastanak sa samim stadionom, koji ostaje fiksiran u povijesti zagrebačke i hrvatske arhitekture.”
O izložbi koja je u MGZ-u bila otvorena od 23. prosinca 2020. do 23. svibnja ove godine, Društvo povjesničara umjetnosti, Društvo povjesničara umjetnosti je navelo:
Izložba Stadion Maksimir predstavlja značajan doprinos na području povijesti umjetnosti, teorije i povijesti hrvatske arhitekture i urbanizma 20. stoljeća, njene afirmacije i prezentacije u Hrvatskoj i u inozemstvu. Iznimna posjećenost i interes javnosti dokaz su kompleksnosti i kvalitete projekta, bitnosti, aktualnosti i intrigantnosti teme, posebno s obzirom na budućnost Stadiona Maksimir.
Izložba je rezultat autoričinog dugogodišnjeg istraživanja i temelji se na doktorskoj disertaciji autorice, uvažavajući znanstvene doprinose suradnika i kolega na polju sportske arhitekture, i šire. Arhitektonska ostavština jednog od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata Vladimira Turine, autora Stadiona Maksimir (1946. – 1964.), koji je i danas inspiracija zbog svojeg jezika arhitekture dio je fundusa Muzeja grada Zagreba. Izložba je znanstveno-edukativnog karaktera, otvarajući pitanja zaštite i očuvanja vrijedne graditeljske baštine lokalnih i svjetskih značajki.
Na izložbi su integrirane znanost povijesti umjetnosti i muzeologija jer se ne radi o isključivo faktografsko-kronološkom pristupu već o slojevitom sinteznom pristupu, što se iščitava iz strukture tematskih cjelina izložbe, kao i opsežnih legendi. Kroz izložbu se iščitava duh vremena, promišljanje prostora unutar perioda neposredno nakon Drugoga svjetskog rata do danas.
U odnosu na izvornu visoko estetiziranu koncepciju stadiona na tragu svjetskih zbivanja, koji je u vrijeme izgradnje zadovoljavao kriterije tada suvremenoga sportskog objekta, danas je situacija bitno drugačija. Od kraja 20. stoljeća rađene su brojne studije rekonstrukcije stadiona, za sada samo djelomično izvedene.
Unatoč građevinskim intervencijama, Turinin pristup „otvorene pejzažne arene“ nije u potpunosti kompromitiran, kao ni njegove izvorne tribine na zapadu i istoku koje su integralni dio cjeline.
Izložba počinje i završava s današnjim stanjem Stadiona Maksimir, sugerirajući da se nakon strateške detaljne analize postojećeg stanja, studije stanja konstrukcije i opsega investicije prilikom saniranja posljedica potresa u daljnjim radovima na revitalizaciji stadiona trebaju konzervirati izvorne tribine na zapadu i istoku koje su integralni dio cjeline, kako bi se stadion u budućnosti sačuvao od daljnjih degradacija.
Stadion Maksimir kao bitan dio kulturnog naslijeđa sa snažnim utjecajem na kreiranje lokalnog i nacionalnog identiteta bio je zaštićeno kulturno dobro, dok je njegovo postojanje u 21. stoljeću neizvjesno. Kao objektivni i kritički prikaz slojevite i kompleksne povijesti jedne nogometne arene ova izložba ogledni je primjer komunikacije jednoga muzeja i stanovnika njegovog grada.”
