Događanje pod nazivom Žive slike u Muzeju grada Zagreba zaživjelo je prvi put 2000. godine u vrijeme posljednje subote i nedjelje prije dana fašnika uoči korizme. To je ujedno bio prvi izazov uvođenja muzeološke interpretacije i prezentacije metodom žive povijesti (living history) u našim muzejima.
Ideja je potekla od arhitekta Željka Kovačića, autora oblikovanja stalnog postava MGZ-a, s kojim smo intenzivno surađivali nekoliko godina tijekom realizacije postava muzeja. Prve godine Žive slike održane su kao dio programa velikog projekta Karneval u Zagrebu (koautor Željko Kovačić) kojim se željelo obnoviti tradiciju javnog zabavljanja i slavljenja fašnika u Zagrebu. Cilj projekta bio je oživjeti staru gradsku jezgru svakodnevnim događanjima na ulicama i trgovima, a potom animiranu publiku dovesti u Muzej.
Tim slijedom Muzej je prepoznao mogućnosti svog vlastitog projekta u animaciji publike za posjet Muzeju, kojim se isključuje aura ekskluzivnosti muzeja, kako su to shvatili oni koji nisu spremni usvojiti ponuđeno povijesno znanje na klasičan muzejski način.
Zamisao se ubrzo pretvorila u muzeološku razradu projekta zahvaljujući Željki Kolveshi i Nadi Premerl, voditeljicama projekta i autoricama scenarija od 2000 godine. Osnovno polazište bila je namjera ne podilaziti publici šaljivim maskama, nego na stručno utemeljen način oživjeti interpretaciju gradske povijesti kostimiranim likovima koji će ih zabaviti i ujedno potaknuti njihovu znatiželju, a cilj da gradski muzej postane mjesto koje će posjetiteljima omogućiti lako razumljivo shvaćanje njihova odnosa prema vlastitome gradu.
Grad se može interpretirati prema različitim pristupima: to, ponajprije, ovisi o odluci definiranja izjave o poslanju muzeja. Muzej grada Zagreba koncipirao je svoj novi stalni postav, otvoren 1998. god., prema muzejskome načelu nizanja slijeda povijesnih sadržaja, potpuno izostavivši muzejsko načelo usredotočivanja na predmet. Prema tome proistječe kontekstualni pristup, dajući u prvom planu prednost značenju predmeta u funkciji doživljaja identiteta grada. Dakle, ponuđen je museumscape.
Za razliku od prijašnjih postava, naglašen je pristup usmjeren na ljude, a predmeti kao dio materijalne kulture baštine istraživani su i stručno obrađeni kao povijesno svjedočanstvo, muzealije koje sadrže mnoštvo informacija. Dakle, iz primarnog konteksta predmeta kustosi su odredili njegov novi muzejski kontekst, u pravilu izbjegavajući svaku umjetnu rekonstrukciju ambijenata. Ali, imali su u vidu interpretiranje atmosfere vremena, lijepe i vesele, ali i ružne i tužne strane života, promjene društvenih odnosa, status grada u odnosu na broj i sastav stanovništva, nacionalnu zastupljenost te akulturaciju i asimilaciju, prema snazi i značenju Zagreba kroz povijesna razdoblja do danas. Upravo takav postojeći okvir muzeja koji vrednuje društvenu povijest, pokazao se idealnim mjestom za prezentaciju grada u društvenom kontekstu prema Živim slikama i sudionicima takvog događanja.
Ne samo portreti zagrebačkih ličnosti u postavu, već i drugi izloženi predmeti i teme iza kojih postoje ljudi i njihova povijest i priče, pokazali su se kao neiscrpno bogat sadržaj za Žive slike, jedan novi oblik komunikacije s posjetiteljima koji je, uvođenjem žive povijesti u obliku interpretacije u prvom licu, kroz galeriju posve različitih ličnosti, autentičnih osoba s imenom i prezimenom, muzej učinio životnijim, glasnijim i otvorenijim. Time smo željeli potaknuti posjetitelje na razumijevanje muzealne prezentacije grada za dobrobit kvalitete njihova posjeta zahvaljujući različitim ulogama “glumaca”, koji su posrednici između prošlosti i sadašnjosti.
Ono što Žive slike u Muzeju grada Zagreba čini posebnim jest to da su kompletan projekt žive povijesti i metodologiju interpretacije osmislili kustosi, voditelji projekta, a realiziraju ga svi djelatnici Muzeja, za razliku od drugih takvih projekata u svijetu za koje se, gotovo u pravilu, angažiraju glumci, profesionalne družine registrirane upravo za tu vrstu posla – naravno, uz primjeren honorar. Prednost u našem slučaju, u odnosu na profesionalne izvođače, jest u tome što se već pri podjeli uloga uzima u obzir da svaki kustos preuzme ulogu povijesne ličnosti koja mu je najbliža iz područja kojim se bavi, ali i osjeća da mu subjektivno odgovara, što će potvrditi uvjerljivošću, načinom govora i jezika, temperamentom, sklonošću identificiranja s izabranim likom, dakle, nešto što ne treba posebno učiti.
Kustosi u gradskome muzeju imaju kompleksno stručno znanje s obzirom na sadržaje i povijesna razdoblja koja istražuju, te mogu bezbolno prihvatiti svaku improvizaciju na koju ih navede razgovor s posjetiteljem. Zahvaljujući širokom spektru konkretnih sadržaja i informacija kojima raspolažu, mogu rekreirati svoju ulogu ovisno o situaciji u kojoj se nađu, a to će uvijek polučiti pozitivniji učinak negoli jedna dobra, ali samo naučena uloga. Naravno da se od njih očekuje i sklonost glumi, i nadasve komunikativnost. Ako i nisu savršeni glumci, to će im se tolerirati sa simpatijama jer metoda interpretacije u prvom licu s nizom komičnih, unaprijed nepredvidivih preokreta ima i element zabave.
Osim kustosa koji razrađuju scenarij, u događanju Žive slike sudjeluju i svi drugi djelatnici muzeja. To nije ništa čudno, jer i oni, u stanovitom opsegu, moraju poznavati fundus i posjedovati znanje o muzeju u kojem rade, iako na nekom drugom poslu. Djelatnici u knjižnici, odjelu za dokumentaciju, pedagogiju, marketing i promidžbu, u fotografskoj, restauratorskoj i preparatorskoj radionici, tajništvu, kao i svi ostali, dobivaju upute i poduku, uz prijedlog voditelja za svoju živu sliku. Jednako tako sudjeluju i suradnici Muzeja, naša djeca i djelatnici u mirovini koji dobro poznaju Muzej, ne bi li dobna različitost gradske populacije kako u stvarnom životu, tako i u muzejskom bila vjerodostojno zastupljena. Ravnatelj Muzeja, u skladu sa svojim položajem, preuzima ulogu domaćina bilo da je to Adolf pl. Mošinski, jedan od povijesnih gradonačelnika Zagreba ili Emilije pl. Laszowski, utemeljitelj Gradskog muzeja u Zagrebu.
Iako je vrijeme maski, mi uvijek naglašavamo da se ne maskiramo već kostimiramo. I da ne bi bilo zabune, ne koristimo se predmetima iz muzejske čuvaonice, ali svojom prisutnošću dajemo dodatno značenje predmetima kojima smo okruženi u postavu.
Povijesne kostime i ostale rekvizite posuđujemo u kazališnim, filmskim i TV garderobama, a unatrag nekoliko godina Muzej je formirao vlastitu Zbirku kopija povijesnih kostima koji su izrađeni u suradnji s kostimografkinjom Doris Kristić.
K tome, kako bi interpretacija bila uvjerljivija i očigledno utemeljena na povijesnim svjedočanstvima, pomažu nam detalji, kao primjerice kopije raznih dokumenata, isprava, reklama, objava za kazališne i filmske predstave koje dijelimo uz komentar zainteresiranim posjetiteljima.
Cilj ovoga događanja pokazuje se opravdanim svake godine: uspjevamo približiti život ljudi iz prošlosti Zagreba današnjim posjetiteljima, jednako kao i stvoriti kontekst originalnim predmetima u postavu koji su imali svoju posebnu ulogu u primarnom kontekstu, dakle, prije ulaska u muzej. Uspostavljena je komunikacija s posjetiteljima svih kategorija: otvoreni su za razgovor, postavljanje pitanja i, konačno, neki od njih i sami su se uživjeli u tijek vremena te dolaze kostimirani. Nagovaraju nas da Žive slike priređujemo u više navrata godišnje, svaki tjedan, jedanput mjesečno, što je na ovaj način nemoguće, te smo odlučili jedanput godišnje, prigodno uz fašnik.
Akciju Žive slike održavamo kontinuirano od 2000. godine, uvijek uz vrlo brojan odaziv posjetitelja – više od 3000 tijekom jednog vikenda.
Željka Kolveshi
foto Miljenko Gregl
