Znani i manje znani Zagrepčani – osobe iz svakodnevnog života, kao i one značajne za prijelomna događanja u Zagrebu od najranije povijesti grada do danas, koje su predstavljene projektom Žive slike.
Pavlinski samostan u Remetama osnovan je 1272. god. Redovnici pavlini odabrali su svoje boravište u dolini Kaptolske šume i od riječi eremites (pustinjak) nastao je naziv Remete. Početkom XIV. st. sagrađena je gotička crkva u čast Majke Božje na nebo uznesene koja se od tada naziva Majka Božja Remetska.
Isusovac, redovnik iz Družbe Isusove, podučavao je više stotina đaka u prvoj gimnaziji otvorenoj u Hrvatskoj 1607. godine na zagrebačkome Gradecu. Davao je poduku i za uzorno ponašanje. Kada je 1744. god. izdan kraći katekizam za mladež s “poznatim regulama” o odgoju i ponašanju mladih ljudi, mladi su se mogli obrazovati i u kući uz knjigu.
Lav sv. Marka, simbol titulara župne crkve na Gradecu.
Učenici Realne gimnazije na Griču, na zapadnom dijelu Južne promenade, polazili su tečaj risanja, koji je držao znameniti zagrebački slikar Dragutin Stark 1862. godine.
Vozač bicikla “kostolomec” zbog drvenih kotača, po kojima je bicikl dobio ime, “osjećao je vožnju” na neravnim cestama. Vlasnik ovoga bicikla tipa “Boneshaker” među prvima je isprobao vožnju s dodanim pedalama za prednje kotače oko 1870. godine.
Javni red i mir osiguravao je gradski stražar koji je ujedno ljubazno bio na usluzi putnici koja je vlakom iz Budimpešte stigla na novootvoreni Glavni kolodvor, predan na uporabu 1. srpnja 1892. godine u nazočnosti gradonačelnika Mošinskog. Na sreću, te iste godine izdana je prva turistička monografija Zagreba Kažiput za urodjenike i strance, u kojoj su se našle sve korisne informacije potrebne za posjet gradu. Vozio je i konjski tramvaj, ali zbog velike prtljage dami je bilo komotnije odvesti se fijakerom do hotela K caru austrijanskomu u Ilici.
Poštar se prema propisu morao koristiti poštanskim rogom: njime se najavljivao dolazak glasnika i putnika u poštanskome prometu, da stanovništvo kraja kojim pošta prolazi čuje njen dolazak i donese pošiljke. Njime je najavljivan odlazak kola i okupljanje putnika. Na znak poštanskog roga sav se promet na cesti morao skloniti u stranu da propusti poštanskog konjanika i poštanska kola, a od XX. stoljeća i poštanski automobil.
Ugledni Zagrepčani bili su članovi Građanskoga streljačkog društva. U društvenom domu sagrađenom na Tuškancu održavala su se tijekom XIX. st. brojna natjecanja, ali i zabave s plesom i lutrijom. Pobjednici na streljačkim natjecanjima dobivali su za nagradu streljačke ciljeve koji su bili oslikani simboličnim scenama povezanim sa zanimanjem dobitnika ili davatelja nagrade. Bili su ovješeni na zidovima svečane dvorane Streljane.
Ilica je oduvijek slovila kao glavna trgovačka ulica prepuna slikovitih dućana u kojima se nudila najfinija roba. U svako doba dana veliku gužvu je stvaralo mnoštvo prolaznika te promet fijakerima i tramvajima. Par u šetnji s kolicima trebao je ubrzati hod da što prije stigne u mir, hladovinu i zelenilo na Zrinskom trgu.
Prodavačica kod Rukavine u Ilici 42 nudila je svojim kupcima sve vrste finog kruha i peciva od najboljeg brašna te krafne u vrijeme poklada.
Uobičajena muška zanimanja polako su prelazila i u ženske ruke pa je poznato da je u Zagrebu oko 1870. god. Uršula Wolf bila prva "rafungerica", tj. dimnjačarka, a Paula Landsky, prva kondukterka Zagrebačkog električnog tramvaja, 1911. godine. Dimnjačar je prije svake zime trebao očistiti rafunge, a njegov lik je na čestitkama nosio sreću za Božić i Novu godinu.
Život u društvima obilježio je život Zagreba potkraj XIX. stoljeća, a osnutak "Hrvatskog sokola", društva za tjelovježbu, 1874. godine, toliko je popularizirao šport da je ubrzo postao dijelom gradske svakodnevice. Sokolaš u dresu za tjelovježbu sudjelovao je u vježbi na I. hrv. svesokolskom sletu 1906. god. na sletištu u današnjoj Martićevoj ulici.
Za održavanja II. hrvatskog svesokolskog sleta 1911. god. zapažena je bila vježba sokolašica s kolutovima koja se pojavila i na razglednici u boji. Prigodom ovoga sleta nastala je i pjesma Sletovka koju je skladao Ivan pl. Zajc na riječi Stjepana Širole. Nogometaš, golman, srednjoškolac, bio je član srednjoškolskog športskog kluba "Concordia" koji je osnovan 1906. godine. Klub je igrao na igralištu "Elipsa" koje je pripadalo Realnoj gimnaziji.
Na terenima "Prvog hrv. sklizalačkog društva", koji su uređeni 1906. god. u Mihanovićevoj ulici, i zimi i ljeti osjećala se vesela atmosfera. Zimi su terene zaposjedali klizači i klizačice, a za ljetnih mjeseci tereni su uređivani za tenis. Klizačica je klizala sama ili u paru držeći se pod ruku s mladićem, a tenisačica je spretno igrala drvenim reketom – pritom joj nije smetala ni duga haljina.
Potkraj prvog desetljeća XX. stoljeća u Zagrebu su postojala četiri stalna kinematografa: uz prvi "Union", bili su to "Edison", "Dobrotvorni kinematograf Ćirilo-Metodskih zidara" u dvorani Novogradiške pivovare (danas kino "Europa") te "Apollo" u Ilici br. 31, prvi namjenski sagrađen kinematograf, 1911. godine. Kinematografi su programom privukli brojnu publiku, a sadržaje filmova koji su prikazivani (bez tona, uz pratnju žive glazbe) reklamirala je mlada dama koja je dijelila filmske obavijesti.
Medicinska sestra brinula se za ranjenike koji su se vratili s bojišnice u I. svjetskom ratu, a zbog velikog broja ranjenika i škole su pretvorene u bolnice (Djevojačka škola u Draškovićevoj ulici). Odbor zagrebačkih gospođa i Crveni križ također su se brinuli o vojnim invalidima.
Lude dvadesete u Zagrebu nudile su najluđi provod u Klub-Kabaretu u Ilici 11 na I. katu. Publika se zabavljala uz lakrdije, nove šlagere, charleston i plesnu jazz glazbu, a u sezoni 1925. najveća zvijezda bila je "Gdjica Obetkova", Čehinja Marina Obetkova, šarmantna pjevačica, vamp kabareta koja je osvojila Zagreb. Dandy u bijelom smokingu se pitao: Kako ljudima može biti dosadno u cabaretu...?
Kolporter "Tipografijinih" izdanja, Obzora, Jutarnjeg lista i Večeri mogao je prodavati novine na ulici kako je bilo odobreno Zakonom o štampi. Iako je Obzor tiskan u najmanjoj nakladi, ova je izdavačka kuća zadržala tradiciju vodećeg nacionalnog dnevnika s orijentacijom na kulturu.
Prodavačica u trgovačkoj kući Kastner & Öhler ljubazno se ophodila s kupcima u duhu slogana ove trgovačke kuće "Sve za svakoga" 1932. godine. Reklamirala je kupnju na kredit te posebne pogodnosti sniženja cijena robe. Ista se mogla naručiti i putem kataloga, platiti pouzećem, ali je bilo važno pri kupnji odjeće strogo se pridržavati naputaka za uzimanje mjere.
Planinarka na Sljemenu morala je imati obavezno odgovarajuću opremu: odjeću za planinarenje, štap, brocak, značke Planinarskog društva (osnovano 1874. god.) i pleh kutiju za sendviče.
Zagrepčanke na Savskom kupalištu, tzv. "Babinjaku", stalno su pozirale schnell fotografu, prijavljivale se za natjecanja u ljepoti. Uređeno Gradsko kupalište na Savi, svečano otvoreno 1926. godine, značilo je odmor i zabavu u novoj ljetnoj sezoni za 5.000 posjetitelja. Cijene su bile popularne: svaka dva sata boravka 2 dinara, kabina (uvedena je čuvarska služba) 4 din., ormarić 2 din.
Artistica u ratnom Zagrebu često je izvodila pjesmu Lili Marleen, najpopularniju vojničku pjesmu u Drugom svjetskom ratu, za društvo vojnika i njihovih frajlica. Note su tiskane i u Zagrebu 1941. godine, a njemački izvorni tekst Hansa Leipa preveo je na hrvatski Norbert Neugebauer. Rado su je slušali ne samo osovinski nego i saveznički vojnici, te je tako nastao i prepjev s novim naslovom Malo razonode – objavljen u partizanskom vojničkom tisku – za potrebe antifašističke vojske u Hrvatskoj.
Partizanka koja je stigla u Zagreb kao delegat na I. kongres AFŽ-a, 21.-23. srpnja 1945. god., slikala se pored kulise koja je služila kao ures Trga Republike u povodu Kongresa Antifašističke fronte žena, a kojom je zapravo bio sakriven spomenik banu Jelačiću.
Pionirka Brankica dobila je zadatak da čuva Titovu štafetu s pismom iz njezine osnovne škole "Sedam sekretara SKOJ-a", a bila je aktivna članica u Pionirskoj organizaciji. I pionirka Nada dijelila je knjižice novim članovima Pionirske organizacije.
Vešerica iz Šestina prala je rublje za gospodu u Zagrebu sve dok se na jugoslavenskom tržištu nije pojavio prvi stroj za pranje rublja "Rondo Maris", proizveden u Mariboru 1957. godine. Sve do šezdesetih godina, rublje Zagrepčana pralo se u Šestinama, na potoku Bliznecu. Kolima se dovozilo rublje do Langova trga, s kojeg su seljanke prenosile zavežljaje na glavama u domove građana.
Spikerica na Radioteleviziji Zagreb koja je emitiranje programa započela u rujnu 1956. godine s izravnim prijenosom otvorenja Zagrebačkog velesajma. Zbog malog broja TV-aparata program televizije gledao se na ulici, gdje su televizori bili postavljeni u izlozima dućana. Crno-bijela slika na ekranu trajala je 20 godina, a onda je počelo emitiranje programa u boji.
Crvenkapica i lovac Luka, likovi su iz istoimene stare bajke za djecu čiju su najpopularniju verziju napisala braća Grimm u XIX. stoljeću. U Zagrebu je 1954. god. snimljena "Crvenkapica", prvi domaći crtani film u boji, animatora Nikole Kostelca i Aleksandra Marksa.
Profesor Baltazar je glavni lik istoimenog crtanog filma za djecu. Simpatičan lik znanstvenika koji svojim izumima rješava probleme svojih sugrađana u Baltazar-gradu kreirao je Zlatko Grgić, a ime mu je dao Pavao Štalter, animatori Zagrebačke škole crtanog filma. Lik profesora Baltazara utjelovljuje tipične osobine starinskih profesora zagrebačkog "štiha": uljudan, zadubljen u svoje misli, ali kreativan i inventivan, dobrohotno susretljiv i uvijek spreman pomoći. Animirana serija o profesoru Baltazaru snimana je od 1967. do 1971. god., a snimljeno je ukupno 57 epizoda. Do danas je ostala najuspješniji projekt Zagrebačke škole crtanog filma.
Željka Kolveshi
foto Miljenko Gregl
oblikovanje i izrada mr. sc. Maja Šojat-Bikić
