Katedrala je najznačajniji spomenik ne samo povijesti Zagreba već cijele sjeverne Hrvatske. Zorno i čitljivo zrcali sve promjene stilova očitovanih tijekom vremena. Na mjestu manje crkve iz Ladislavova vremena, u XII. stoljeću podignuta je velika trobrodna romanička katedrala, koju su Tatari 1242. god. gotovo do temelja razorili. Tadašnji biskup Stjepan II dao je polovicom XIII. stoljeća sagraditi kapelu Sv. Stjepana Prvomučenika, koja je do danas ostala sačuvana u sklopu Nadbiskupskog dvora.
Novu veliku trobrodnu gotičku katedralu sa sakristijom velikim je dijelom izgradio još u XIII. stoljeću biskup Timotej.
Katedrala je otpočetka bila posvećena Sv. Stjepanu kralju, koji je postupno zasjenjen blagdanom Velike Gospe, pa je i službeno uveden novi titular u čast Uznesenja Marijina.
U kasnom srednjem vijeku gradile su se i natkrivale lađe, a započela je i gradnja dvaju zvonika na glavnome pročelju, koji nisu, nažalost, nikada ni završeni. Ostali su do danas samo zabilježeni u temeljima katedrale.
Turska opasnost prekinula je na neko vrijeme gradnju katedrale, jer su, umjesto tornjeva, tada bili važniji obrambeni zidovi s kulama oko Katedrale.
Biskup Osvald Thuz (1466.-1499. god.) brinuo je mnogo o katedrali i pokušavao završiti njezinu gradnju. No, to je velikim dijelom uspio tek biskup Luka Baratin oko 1510. godine.
Kada su se Turci povukli, izgrađen je tek jedan, i to južni toranj; bilo je to između 1636. i 1646. godine.
Istodobno gradnji zvonika, naručio je biskup Benedikt Vinković (1640. god.) glavni ulazni portal crkve i njime završio konačnu cjelinu stare katedrale, koja je s vremenom stoljećima rasla prema mogućnostima, proživljavajući burnu povijest hrvatskoga naroda.
Slavko Šterk
