Stanovnici slobodnog trgovišta Laška Ves zahvaljujući blizini često su bili u službi biskupskog dvora (od upravitelja do kuhara; brojni obrtnici raznih struka). Živjeli su u gornjoj Vlaškoj ulici, dok su kmetovi zbog blizine biskupskog majura živjeli u donjoj Vlaškoj ulici. Naselje oblika vijugave ulice protezalo se do krajnjeg istoka grada i stoga se njime odvijao promet do Sesveta i Varaždina, sve do Beča, te se ulica zvala i Bečkom cestom oko 1820. godine. Na zapuštenom biskupijskom zemljištu biskup Maksimilijan Vrhovec dao je urediti biskupski vrt s rasadnikom i podići vrtnu kuću 1790. godine, te nasuprot veliku kuću za stanovanje namještenika, provizora i veterinara. Dao je podići zgradu Dječačkog sirotišta za siromašne, a dobre učenike i plemenitog i neplemenitog roda, koje je svečano otvoreno 1827. godine. Iste je godine osnovao Zakladu “za dobro općine Vlaška ulica”, čijim je novcem kasnije uređen kolnik, sagrađena vojarna, a ribnjaci pretvoreni u perivoj.
Svoju zemlju sjeverno od kanoničkih kurija Stolni kaptol zagrebački dao je za “naše slobodno selo”. Zvalo se Lepa Ves, no ubrzo se ustalilo ime Nova Ves za naselje koje se uzdizalo uz “veliku cestu”, poslije ulicu Nova Ves. Crkva Sv. Ivana Krstitelja služila je kao znak te se 1361. godine spominje “naše novo selo kod Sv. Ivana zagrebačkog”. Stoljećima su na Novoj Vesi tradicionalno živjeli prebendari, njih 12, koji su se brinuli za oltare u katedrali i “Purgari Novoveški ”, kako su se potpisivali građani, koji su se bavili raznim obrtima. Prebendarske kurije, imenovane po svecima zaštitnicima, polovicom XVII. stoljeća okupljene su u južnom dijelu Nove Vesi koji se nastavlja na Kaptol. Male su i drvene i tek je jedna bila “lijepa zidana”, kakve će postati tijekom XVIII. i XIX. stoljeća. U purgarskim su kućama bile i njihove obrtničke radionice. Među prizemnicama i pokojom katnicom jedino se isticala dugačka, zidana jednokatnica Doma za nemoćne svećenike.
Željka Kolveshi
