Zbirka velikog hrvatskog skladatelja Ivana pl. Zajca, koju čine predmeti koji su se nalazili u njegovoj radnoj sobi, još je 1926. bila u fundusu Muzeja te izložena u postavu njegovih zbirki u prizemlju Umjetničkog paviljona.
Ivan pl. Zajc (Rijeka, 1832. – Zagreb, 1914.) ubrzo se nakon dolaska iz Beča u Zagreb 1870. sa svojom obitelji trajno nastanio u kući u Visokoj ulici 16. Radna je soba u njoj bila poseban svijet samog skladatelja; tu je skladao svoja najbolja djela po kojima ga i danas pamtimo.
Njezin sadržaj ima značajnu kulturno-povijesnu i memorijalnu vrijednost. Sačuvan je namještaj, portreti, maestrovi osobni predmeti, albumi, fotografije i pokloni, oko tri stotine predmeta koji su se za glazbenikova života činili autentičan ambijent. Oni približavaju Zajčev život i stvaralaštvo i otkrivaju njegovu osobnost.
Od obiteljskih je portreta vrijedno istaknuti portrete Ivana Zajca i njegove supruge Natalije; naslikao ih je Ferdo Quiquerez oko 1870. Uz njih su simetrično raspoređeni portreti maestrove majke i oca, te manji portreti njegova sina Karmela i kćerke Anke.
Središnje mjesto u radnoj sobi zauzima salonska garnitura u neobaroknom stilu, koju je Zajčeva supruga kupila ju je u Beču i donijela u miraz 1857.
Za pisaćim stolom s ladicama skladatelj je radio gotovo pola stoljeća. Na njemu je niz predmeta kojima se služio svakodnevno: tintarnica, pritiskivač za papir, mapa s priborom za pisanje uvezana u zlatni baršun, kutijica s njegovim posjetnicama i burmutica. Uz dvije Zajčeve portretne fotografije u zreloj dobi tu je i niz obiteljskih fotografija.
Poklone s posvetama maestro je s ljubavlju čuvao je u svojoj sobi u dvjema vitrinama.
U altdeutsch vitrini smješteni su vrijedni dirigentski štapići ukrašeni zlatom i srebrom s ugraviranim prigodnim natpisima koji su mu darovani na opernim premijerama. Svečano uvezane spomen-knjige i albumi podsjećaju na Zajčeve važne nastupe u operi Narodnog kazališta (čiji je bio ravnatelj od početka njezina rada 1870. do 1889.) i značajne obljetnice njegova glazbenog djelovanja. O njegovoj slavi i ulozi u glazbenim zbivanjima u Zagrebu tijekom puna četiri desetljeća govore brojni lovor-vijenci, lovor-grančice, pokali, spomenice, čestitke i niz spomen-vrpci s posvetama.
Dio Zbirke čine diplome koje su mu dodijeljene kao zaslužnom glazbeniku i počasnom građaninu, notna izdanja njegovih skladbi te portretne fotografije skladatelja i njegove obitelji. Od dekorativnih su predmeta zastupljene čaše, vaze i skupina figura, a od uporabnih su najbrojnije burmutice.
Na zidnom kalendaru još uvijek je ostao datum 30. rujna 1914. Potkraj života skladatelj je postupno gubio vid, pa je na kalendaru s velikim brojkama svakodnevno kidao cedulje, sve do tog dana, nepuna tri mjeseca prije smrti, kada je potpuno oslijepio.
Osnovna zamisao u muzeološkoj prezentaciji radne sobe bila je uspostaviti ambijent, poznat iz opisa i s fotografija, u kojem je živio i stvarao najdarovitiji skladatelj i pokretač svih važnijih glazbenih zbivanja u Zagrebu od 1870. do kraja 19. stoljeća.
