Gospodarsko središte ujedinjenoga Zagreba postao je polovicom XIX. stoljeća Jelačićev trg i najduža zagrebačka ulica - Ilica, prozvana tako još u XVIII. stoljeću prema istoimenom potoku. Ilica je i glavna gradska prometnica, koja od Trga krivuda prema zapadu prateći udolinu južnih obronaka Medvednice.
U prvoj polovici XIX. stoljeća spominju se u Ilici dućani, te gostionice, poneke pod vrlo zvučnim nazivima: Modroj kugli, Divljem čovjeku, Bijelom labudu, Crnom orlu, Carskom gostioničaru itd. Tridesetih godina XIX. stoljeća Gradski je magistrat dao popločiti Ilicu i Gornji grad, a potkraj XIX. st. nanesen je asfalt i keramit na pločnike; tek je 1910. godine Ilica dobila kolnik od granitnih kocaka, i to samo do Frankopanske ulice.
Sedamdesetih godina je Gradsko poglavarstvo donijelo više propisa o postavljanju cimera i dućanskih portala. Godine 1863. prvi je put Ilica i rasvijetljena, i to ponajprije konzolno postavljenim plinskim svjetiljkama, koje su 1890. godine zamijenjene kandelabrima, a 1907. godine električnim svjetiljkama na stupu.
Godine 1891. godine Ilicom je krenuo tramvaj, ponajprije s konjskom zapregom, koji je na elektrificiranje pričekao sve do 1910. godine. Upravo tada je Ilica postala zagrebačka živa trgovačka ulica, u kojoj su, uz već afirmirane zagrebačke trgovce, utemeljili svoju popularnu trgovačku kuću i bečki trgovci Carl Kastner i Herman Öhler.
U Ilici se “jutrom može gledati vreva dnevnoga sajma i slikovite nošnje seljačtva iz okolice, a pod večer, za vremena korsa, dobrani broj zagrebačkih ljepotica”, bilježi gradski vijećnik Adolf Hudovski u prvoj tiskanoj turističkoj monografiji Zagreb i okolica, Kažiput za urodjenike i strance (1892. g.).
Nada Premerl
