Zasjedanja Sabora i česti dolasci zastupnika, plemića i velikaša, te završetak velikog rata 1699. godine utjecali su da Gradec postane njihovo prebivalište.
Na središnjem trgu podignuti su plemićki domovi bana Petra Zrinjskog, pokraj gradske oružarne Puskarnicze, te bana Nikole Erdödyja. U velikaškim kućama, kao i građanskim, stanovalo se još skromno u usporedbi s njihovim ladanjskim dvorcima. Tek su polovicom XVIII. stoljeća velikaši počeli graditi svoje palače na velikim obodnim parcelama, mijenjajući time sliku Gornje Varoši, kako se tada već često nazivao Gradec.
Iz vojni vođenim diljem Europe vraćali su se velikaši sa zasluženim promaknućima u službi, ali i s novim idejama i kulturom življenja. Dok su oni bili zaokupljeni obnašanjem dvorskih, županijskih i saborskih poslova, njihove su žene bile hižne gospodarice a sinovi na školovanju u Theresianumu. Učilo se pristojnom vladanju čitajući na kajkavskom Školu Kristuševu, katekizam opata Jurja Muliha kojem je autor dodao i neka pravila za svakidašnji ovozemaljski život.
Novitas novitatum društvenog života bilo je obilje zabava i plesova, pogotovo u vrijeme poklada, te intrige oko ženidbi koje povezuju porodice Sermagea, Oršića, Raucha, Kulmera.
Sve te događaje bilježio je, ne štedeći ih kritike, kanonik Adam Baltazar Krčelić, kroničar života u Zagrebu od 1748. do 1767. godine. Važnom je smatrao prvu izložbu slika “satiričnog sadržaja” koju je 1754. god. priredio Antun Janković.
Prešavši u velikaški stalež kupnjom grofovske titule, Žigmund je Vojković sagradio najraskošniju palaču na Gradecu 1764. godine. Tu je okupljao društvo u velikoj središnjoj dvorani palače, u kojoj su se održavale i kazališne predstave, a glumili su članovi uglednih obitelji.
Popularnost scenskih priredbi privukla je u Zagreb putujuće njemačke družine te je 1797. godine počeo djelovati prvi javni Varoški teatar. Tijekom gotovo četiri desetljeća igrane su brojne predstave u velikoj kazališnoj dvorani, koju je vlasnik palače, grof Amade davao u zakup.
Željka Kolveshi
